Strukturne promjene javnosti

Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o jezičkim i stilskim standardima Wikipedije. Ako niste sigurni kako bi članak trebao izgledati, pogledajte neke od dobrih članaka.

Ovaj članak zahtijeva čišćenje. Pomozite u poboljšavanju članka pišući ili ispravljajući ga u enciklopedijskom stilu.

Osnovne postavke svoje teorije komunikativnog djelovanja Habermas je izložio u knjizi Strukturne promjene javnosti^[1] (na njemačkom: Strukturwandel der Öffentlichkeit. Untersuchungen zu einer Kategorie der bürgerlichen Gesellschaft 1965.) u kojoj je analizirao građansku javnost i masovne medije građanskog drustva. Predmet njegovog interesa je savremeno društvo koje počiva na znanosti odnosno na tehničko-tehnološkom progresu. centralno mjesto Habermasove filozofije predstavlja njegova teorija komunikativne kompetencije u kojoj se analiziraju savremeni društveni procesi i traga za univerzalnim uvjetima u komuniciranju.

Budući da je riječ o značaju društvenog komuniciranja Habermas akcentira da je za taj proces primarno razumijevanje i sporazumijevanje. Antagonistički procesi koji se odvijaju u savremenom društvu stoga moraju biti prevladani i usmjereni ka postizanju konsensusa. U tom cilju Habermas postavlja univerzalne zahtjeve komuniciranja koji se istovremeno razumiju i kao etičke norme. Njegova filozofija doima se i kao moralna filozofija, a teorija komunikativne kompetencije i kao etička teorija. Riječ je o savremenom etičkom pristupu fenomenu komuniciranja u intersubjektivnoj zajednici. Otud je Habermasovo učenje postalo aktuelno i nezaobilazno u etici novinarstva. Iako je Habermasova filozofija u posljednjih dvadeset godina naširoko analizirana, interpretirana i kritizirana interes za njegovim postavkama je nesmanjen. Ona je aktualna posebno, s obzirom na ekspanziju medija i različitih sredstava komuniciranja uopće, zbog čega se društvo danas može nazvati zajednicom koja komunicira, odnosno komunikacijskom zajednicom. Temeljne postavke Habermasove teorije komunikativne kompetencije imaju ozbiljnu etičku dimenziju I značenje.

Polazište Habermasove teorije je slobodno društveno komuniciranje. Na toj osnovi on otpočinje istraživanje univerzalnih uvjeta komuniciranja u građanskom društvu tj. sagledavanje normativnih uvjeta – normi, koje omogućavaju sporazumijevanje. Otud centralno mjesto u ovoj teoriji zauzima govorni akt. Preciznije, Habermas polazi od sposobnosti govornika da gramatički smisleno iznosi stavove pred sve sudionike u procesu komuniciranja i u uslovima koji su oslobođeni od uticaja, kako sam Habermas kaže, vlastodržstva.

On se, dakle, založio za uvažavanje ravnopravnosti komunikacijskih mogućnosti učesnika u razgovoru. Komunikacijski proces je u takvom pristupu lociran “u idealne životne uslove”, a idealnoj (zamišljenoj) govornoj situaciji pretpostavljen je emancipiran, komunikacijski razvijen građanin. Prema tome, za Habermasa je društveno komuniciranje temeljna determinanta društvenog razvoja. Naime za njega je, slično kao kod Niklasa Luhmanna, društveno komuniciranje u funkciji razvoja a ono se mora zasnivati na kompetenciji aktera. To se dodatno potvrđuje ako se pogleda njegova analiza građanske javnosti, te mjesto I uloga komuniciranja i komunikativnog djelovanja u njemu. Zbog toga on komunikativno djelovanje smatra temeljnom odrednicom cijeloga društvenog sistema i smješta ga u područje sociološke teorije djelovanja, a društvo razumijeva i definira kao “simbolički struktuiran svijet življenja”.

1. ^ Habermas, Jiirgen. The Structural Transformation of the Public Sphere (PDF). Prevod: Burger, Thomas. The MIT Press, Cambridge, Massachusetts.